
- Home
- /
- Digital Covers
- /
- „Uništila me je tišina“:...
„Uništila me je tišina“: Intervju sa Emanuel Bear o zlostavljanju, slobodi i životu posle traume
13. јануар 2026.
| Miljana Momirović
Jedna od važnih figura francuske kinematografije, sa ulogama koje su obeležile čitave epohe – od filmova Manon des Sources i Srce zimi pa sve do učešća u blokbasteru Nemoguća misija (Mission: Impossible) – Emanuel Bear (63) je autentično spojila senzibilnost i snagu, kako na sceni, tako i u životu, dok je njen put ujedno i priča o ženi koja je u svim oblicima izborila svoju slobodu.
Kao ambasadorka dobre volje UNICEF-a više od jedne decenije, stajala je uz one najslabije; a svojim dokumentarcem „Tako bučna tišina“ („Un silence si bruyant“) srušila je tabue i javno progovorila o incestuoznom zlostavljanju koje je trpela kao dete.
Heroina njenog života bila je njena baka Grkinja, koja je, kada je mala Emanuel bila u opasnosti, stavila devojčicu u voz sa odredištem do njenog oca da bi je spasila. Taj spasonosni čin, čin hrabrosti i ljubavi postao je nulta tačka njenog života.

Započeli ste karijeru veoma mladi i stekli međunarodno priznanje. Kada pogledate unazad, na šta ste najponosniji?
Ponosna sam zato što sam se usudila. Ne znam da li se zaista radi o smelosti; pre bih rekla da je reč o odluci da sledim svoj instinkt. Da donosim odluke koje je trebalo da donesem – odluke koje su me odvele ka humanizmu, ka susretu sa drugim kulturama, novim filozofijama i religijama. To je bila moja smelost. I, naravno, uvek sam veoma ponosna na svoje troje dece i svog muža.
Žene koje su u svetu zabave, kako godine prolaze, često se suočavaju sa predrasudama, stereotipima i starosnom diskriminacijom. Kakav je vaš odnos prema protoku vremena i sopstvenom odrazu?
Stvari su drugačije u pozorištu, a drugačije na filmu. U pozorištu se suočavaš sa sopstvenim telom, sa tom senzualnom vezom koju imaš sa njim i sa slikom koju projektuješ drugima. Tu je ženska snaga – i slabost – ogromna.
U kinematografiji je drukčije: imaš svoje lice pred kamerom, ne možeš da pobegneš. Veoma je teško stalno gledati svoju sliku, i to te dovodi pred pitanje: Šta nas više uznemirava – slika koju mi imamo o sebi ili ona koju vide drugi?
Šta nas više plaši – da ćemo razočarati druge ili same sebe? A to se ne tiče samo glumica, već svake žene koja svakodnevno pokušava da uspostavi ravnotežu između toga kako je vide drugi i kako ona vidi samu sebe.
Da pojednostavimo: Bred Pit sa svojih 63 godine i dalje važi za frajera, dok će žena istih godina u filmovima dobiti ulogu majke ili bake. To je nepravedno.
Možda treba dublje da razmislimo šta nas tačno kod starosti toliko uznemirava. I dozvolite mi malo više slobode: ako si prethodne noći – bilo da si muškarac ili žena – proveo noć punu strasti, sledećeg jutra blistaš. I uopšte te nije briga kako te drugi vide!
Lično smatram da sam danas profinjenija, zanimljivija i, usuđujem se da kažem, lepša nego ikad. Sa 19, 20, 30 godina nisam se tako osećala. Sada se osećam dobro.

Rekli ste da je vaša baka bila heroina vašeg života. Koje vrednosti koje vam je prenela i dalje nosite u sebi?
Naš odnos je bio neshvatljivo dubok. Upoznala sam je kada sam imala tri godine i od tada je uvek bila uz mene. Sa 12 sam joj rekla: „Bako, znam šta će biti moj posao i nikada te neću ostaviti.“
I zaista, uvek smo bile zajedno, gde god da smo se selile, svuda. A pošto je bila ćerka izbeglica iz Turske, uvek je imala tu spremnost da počne iz početka. „Hajde da idemo negde drugde“, govorila je. Ta hrabrost je i mene obeležila.
Godine 2023. režirali ste dokumentarac Tako bučna tišina, koji se bavi pitanjem incestuoznog zlostavljanja, koje ste lično doživeli u detinjstvu. Šta vam je dalo snagu da prevaziđete prepreke i progovorite o tome?
Ono što me je pokrenulo jeste realnost apsolutnog poricanja te situacije od strane francuskog društva. Zato govorim o „tako bučnoj tišini“.
Zašto „tišina“? Zato što sve počinje odatle: najpre od incestuoznog zlostavljača koji čini zločin i žrtvi „zašiva usta“, a zatim od društva koje, na svoj način, traži od nas da ćutimo, da potisnemo to.
Ako ja sama, koja sam na sopstvenoj koži osetila patnju, bol i neizbrisive tragove tog čina, to ne uradim – ko će onda?
Došao je trenutak, sa 60 godina, da otvorim usta i razbijem svoju tišinu. Za mene je to bio čin prenošenja – poruke drugima, narednim generacijama: da se prenese istina o toj grozoti, tom bolu, tom užasu, kako bi poslužila drugima i zaštitila ih.
U Francuskoj jedno od desetoro dece postaje žrtva seksualnog – i često incestuoznog – zlostavljanja. Govorimo o 160.000 slučajeva godišnje. Samo 1% muškaraca koji čine te zločine – jer uglavnom su to muškarci – na kraju završi pred sudom. Slični podaci o nasilju nad ženama takođe su dramatični.

Vaša odluka da govorite otvoreno, pokazuje veliku hrabrost. Slažete li se da, iako su žene bile primateljke nasilja, one sada odlučuju da ne budu žrtve i postepeno se ohrabruju da preuzmu kontrolu nad sopstvenom pričom?
Da, postoji talas isticanja ove teme – knjige, dokumentarci, filmovi se umnožavaju – što stvara lanac solidarnosti. Želela sam da imam ulogu u tom lancu.
Što se tiče reči „žrtva“, ne želim da me tako vide. Dokumentarcem nisam rekla „i ja sam bila žrtva“, ja sam dala reč. Nisam čak ni centralna figura.
A što se tiče „hrabrosti“, mislim da je to pre „snaga“. U bitku se ne ide sa hrabrošću, ide se sa unutrašnjom snagom, sa voljom da se uključiš i da nešto uradiš.
Na kraju dokumentarca upućujete posvetu „sa ljubavlju detetu koje sam bila“. Kako je to dete, iz ovog ugla, oblikovala ta „tako bučna tišina“?
Uništila me je. Ali imala sam sreće: upoznala sam ljude i upoznala sam svoj posao. Izbacila sam sve loše iz sebe – a mnogo mi je pomoglo i to što sam postala majka, moje troje dece. Kroz njih je došlo isceljenje.

Kako zamišljate svoju budućnost?
Kad bih mogla, rodila bih i četvrto dete. I vidim sebe na nekom lepom grčkom ostrvu, u maloj kućici pored mora, sa svojim mužem, mojom drugom polovinom. Već pokušavam da ga ubedim: „Tako svi treba da završimo život – u miru, na jednom grčkom ostrvu“.
View this post on Instagram
U novom Marie Claire izdanju pronaći ćete kompletan intervju.
Intervju: EVITA TSILOCHRISTOU
Foto: GIORGOS KAPLANIDIS (THIS IS NOT ANOTHER AGENCY)
Fashion director: ELINA SYGGAREOS

Miljana Momirović je diplomirana ekonomistkinja i stručnjakinja za digitalni marketing kojoj je izražena strast moda i vizuelno izražavanje kroz odevne kombinacije. Višegodišnje iskustvo stekla je na lepotaizdravlje.rs, gde je razvila prepoznatljiv autorski glas za modno novinarstvo. Piše o modi sa osećajem za estetiku i pričom u pozadini svake kolekcije. Veruje da istinski stil počinje onog trenutka kada prestanemo da preslikavamo trend i počnemo da ga stvaramo na sebi svojstven, autentičan način. Zaljubljenica u minimalizam, francuski stil i detalje koji prave razliku.
Nastavite da čitate





